Povijest dubrovačkog vodovoda

Dubrovnik je oduvijek imao živu vodu. Ona je bila jedan od ključnih elemenata za razvitak naselja. Najbolji dokaz o postojanju vode su nalazi arheoloških istraživanja 1981.-1987. g. na Bunićevoj poljani gdje su otkriveni pučevi, tj. živa voda. Prilikom iskopavanja na poljani je pronađen kasnoantički grob ispod kojeg je bio puč. Analiza je dokazala da je u njemu bila pitka voda. Po tim pučima je i Ulica od Puča dobila ime. Na tom predjelu između samostana sv. Klare i Gundulićeve poljane nalazili su se pučevi s vodom koja se koristila za pranje, kuhanje, a po potrebi i za piće. Stanovnici su se služili njima po vlastitom nahođenju. Osim gustijerna po kućama gradile su se i javne, one koje su mogli koristiti svi stanovnici grada. Punili su ih kišnicom koja se salijevala s krovova kuća. Javna cisterna kod samostana sv. Klare spominje se u arhivskim dokumentima od XIII. pa do XVI. stoljeća. Te cisterne nisu jako duboke jer najdublja je bila ona koju je izgradio Nikola Menčetić za javnu upotrebu, a bila je duboka oko sedam metara. Bunari za vodu nalaze se i u klaustru franjevačkog samostana, klaustru dominikanskog samostana, uz crkvu sv. Spasa, u Kneževu dvoru, Lovrijencu i u tvrđavi Mula (sv. Ivan). Vlada je postepeno gradila i javne bunare izvan zidina na Pilama. 

Zbog sve većeg broja stanovništva javila se i veća potreba za vodom. Osobito za ljetnih mjeseci kada je bila suša. Tada su vodu za piće dovozili iz Mlina i Rijeke dubrovačke. U XIV. stoljeću dva broda su dovozila vodu za piće iz Mlina, a u travnju 1403. godine su uzeli tri broda. U Mline se išlo po vodu jer su tamo bili izvori pitke vode koji su ujedno bili najbliži gradu, a brodovima je bilo najlakše dovesti veću količinu vode. U tom periodu snažno se razvijaju tkalački i kožarski zanati, a proces rada zahtijevao je veliku količinu vode. Tako 29. prosinca 1433. g. se određuje da svaki dan dva broda donosu vodu iz Župe dubrovačke. U listopadu 1434. g. deset je brodova koje dovoze pitku vodu a dvije godine kasnije 7. srpnja, po dva takva broda prodaju vodu stanovnicima grada u gradskoj luci a ostalih sedam služe za punjenje gradskih bunara. 

Potreba za vodom je iz dana u dan bila veća pa je Veliko vijeće na svojoj sjednici 2. lipnja 1436. godine donosi odluku o gradnji kanala s izvorskom vodom iz Šumeta koji se nalazi na nadmorskoj visini od 109 metara u zaleđu grada. Razlika u visini bila je glavni uvjet za dobivanje vode slobodnim padom, jer u ono vrijeme nisu postojali strojevi koji bi vršili pritisak. Dva majstora iz južne Italije Onofrije de la Cava i Andreucius de Tramonete de Bulbito, sklopili su ugovor sa Velikim vijećem o načinu i mjestu izgradnje vodovoda. U ugovoru je stajalo:

• Onofrije i Andreucio se obavezuju da će dovesti vodu sa Šumeta u Dubrovnik. U gradu će napraviti dvije česme, za što će Vlada dati materijal, a oni svoj rad.
• Sam kanal će biti širok na najužem mjestu onoliko koliko je duga opeka; isto je toliko visok, odnosno takvog će biti promjera. Prekratit će se neprerađenim kamenom i krečom. 
• Na svako pola milje će se napraviti korito od kamena. Tu će se postaviti olovna ploča sa rupicama da bi voda oticala dalje čista. 
• Sav kanal će se dobro oblijepiti krečom.
• Ukoliko se kanal kroz godinu dana pokvari, oni se obavezuju da će ga besplatno popraviti. 
• Obučit će se ovom poslu dva domaća majstora i zbog toga će ih držati u službi.
• Gdje god bude potrebno napravit će lukove. 
• U kanal će uvesti i dvije druge vode na koje su putem naišli, ukoliko to bude potrebno.
• Obojica graditelja snose sve troškove gradnje. 
• Do kraja listopada 1437. g. će se voda dovesti u grad.
• Vodu će prema potrebi voditi po površini ili ispod zemlje. 
• Sav će se građevinski materijal dobivati po cijeni kako ga dobije i vlada.
• Kako zbog ovoga posla moraju dovesti u grad mnogo majstora i radnika, dozvolit će im se slobodan uvoz od 150 mjera vina. Ukoliko se pri tom budu događale nepravilnosti, spremni su platiti globu.
• Vlada im osigurava stan (kuću) u samom gradu, na Pilama ili Pločama, a uz godišnju najamninu od 30-40 perpera. Drugu kuću im vlada osigurava negdje uz put ka gradnji, koja može biti od 100 dasaka, ukoliko se ne može naći kamena. 
• Vlada ih u svemu izjednačava kao da su građani Dubrovnika. 
• Svi majstori i radnici koji rade na izgradnji vodovoda ne mogu vršiti privatne radnje sve dok se vodovod ne izgradi. 
• Za sav svoj rad i troškove dobit će, u obrocima, 8250 zlatnih mletačkih dukata.

Vodovod je proradio 1438. godine. Iznosio je 11 700 metara i prolazio donjim padinama Srđa. Predio kojim je prolazio dobio je naziv Kono. U jednoj sekundi davao je 70 litara vode, a nagib od Šumeta do rezervoara Mlini iznosio je 0,6%. To nam dokazuje koliko su u ono doba izvođači bili sposobni i domišljati. Vodovod se opskrbljivao iz više izvora (Bota, Orahovac, Račevica, Vrelo, Podvrelo, Vrijesna glavica). Uzduž vodovoda bili su sagrađeni rezervoari za skupljanje vode i taloženje nečistoće. Najveći rezervoar je bio Mlini iza Minčete, koji je ime dobio jer je voda iz njega pokretala mlinove. Iz tog rezervoara se punila velika cisterna u Minčeti iz koje je voda prirodnim padom tekla zidinama do dvije česme unutar zidina. Velika Onofrijeva česma izgrađena je 1440. godine, a mala 1442. godine. U kanalima koji su bili na zidinama nalazili su se i filteri koji su pročišćavali vodu. Cijeli vodovod se brižno čuvao, a za njegovo čuvanje bili su birani ljudi. Vlada se bojala da ljudi koji žive na području gdje prolazi vodovod ne budu iz njega crpili vodu za napajanje stoke, pranje vune, zalijevanje vrtova ili ubacivanja otrova u vodovod. Stoga je Veliko vijeće donijelo slijedeće stroge propise:

• Odsjeći će se desna ruka svakome tko otvori ili začepi kanal, zbog čega bi se voda razlijevala ili da se poremeti njezin tok.
• Tko otkrije prekršitelja, dobit će nagradu, a ako se krivci ne nađu, štetu će platiti 5 najbližih kuća pri čemu će svaki domaćin kuće platiti 5 perpera globe. Ako je u blizini neka vila, ona sve to plaća. 
• Onaj koji bude u kanalu prao vunu, platno ili druge stvari platiti će 25 perpera globe ili izdržati mjesec dana u zatvoru. 
• Svaki onaj kroz čiji vrt, kuću ili zemljište bude tekla voda iz oštećenog kanala, mora to prijaviti Malom vijeću u roku od osam dana. U protivnom, platit će globu od dvadeset perpera. 
• Činovnici koji nadgledaju vodovod svaki će tjedan slati zidara u pratnji zdura da pregleda čitav tok vodovoda i da utvrde je li gdje nešto pokvareno ili oštećeno. 

Mudri Dubrovčani su i dalje čuvali svoje bunare u slučaju suše ili da kanal zataji. Tako je bilo sve do 1920. godine kada se prelazi na podzemno ukopavanje cjevovoda koji je postepeno zamijenio stari kanal. 

Stari vodovod ima svoju povijesnu vrijednost jer se grad četiri stoljeća opskrbljivao vodom iz njega. Na dijelu od Nuncijate do Šumeta još je dobrim dijelom očuvan. Danas po tim kamenim pločama rado šetaju stanovnici Gruža dok uživaju u tišini i prekrasnom pogledu ni ne sluteći da je upravo ispod tih kamenih ploča nekoć tekla voda koja je značila život za grad.

(Preneseno uz dozvolu autorice, Jadranke Ničetić)

 

Stari dubrovački vodovod

O starom dubrovačkom vodovodu, sa stajališta građevinske struke, više možete saznati na našoj stranici Multimedija, iz rada koji nam je ustupio Damir Jović, dipl.ing.građ.